Globalna kriza raseljavanja: problem s mamutom koji se suočava sa svijetom

Što je globalna kriza raseljavanja?

Globalna kriza raseljavanja odnosi se na veliki broj ljudi iz cijelog svijeta koji su prisiljeni iz svojih domova zbog nasilja, unutarnjih sukoba, progona, klimatskih promjena, prirodnih katastrofa i kršenja ljudskih prava. Taj se socijalni problem ponekad naziva i prisilnim raseljavanjem. Agencija za izbjeglice UN-a izvijestila je da je do kraja 2016. najmanje 65, 6 milijuna osoba bilo raseljeno iz svojih matičnih zemalja. Taj je broj najviši u svijetu od Drugog svjetskog rata. Od tih osoba 40, 3 milijuna je interno raseljeno, 22, 5 milijuna su izbjeglice, a 2, 8 milijuna su tražitelji azila.

Posljednjih godina broj ljudi koji su prisiljeni napustiti svoje domove značajno se povećao. Samo se broj izbjeglica i prognanika samo udvostručio od 2000. godine. Glavni tajnik Norveškog vijeća za izbjeglice komentirao je da ova kriza nastavlja rasti sa svakom godinom, a neke se zemlje suočavaju s raseljavanjem zbog prirodnih i ljudske katastrofe. Ti su pojedinci prisiljeni oslanjati se na humanitarnu pomoć i često se mogu naći u privremenim skloništima izbjegličkih kampova. Tamo gdje humanitarna pomoć nije dostupna ili je oskudna, raseljene osobe mogu pribjeći životu u neiskorištenom zemljištu izvan gradova ili na ulicama. Ovaj članak bliže razmatra tko su ti ljudi, odakle su i koja su moguća rješenja problema.

Koje zemlje doživljavaju premještanje?

Kriza raseljavanja nije ograničena samo na jedno područje svijeta. Zemlje Europe, Latinske Amerike, Afrike, Azije i Bliskog istoka su pogođene. U nekim slučajevima, izvjestitelji iz masovnih medija opsežno prate priče i situacija je dobro dokumentirana, poput krize u Siriji, Afganistanu i Južnom Sudanu. Ostale zemlje, međutim, dobivaju manje medija. Neke od tih zemalja su: Kolumbija, Demokratska Republika Kongo, Centralnoafrička Republika, Sudan, Nigerija, Jemen, Irak, Ukrajina, Mijanmar i Somalija.

Od tih zemalja, Sirija je doživjela najveće raseljavanje. Zapravo, to je jedina zemlja u svijetu u kojoj je većina stanovništva pogođena prisilnim raseljavanjem. Na svakih 1.000 raseljenih osoba danas u svijetu, 650 je Sirijac. Do kraja 2016., 12 milijuna Sirijaca je prisilno premješteno iz svojih domova zbog tekućeg sukoba. Od tih pojedinaca, 6, 3 milijuna se smatralo interno raseljenima, 5, 5 milijuna su izbjeglice, a samo 185 000 su tražitelji azila.

Druga najveća skupina raseljenih osoba je iz Kolumbije. Ova zemlja je do kraja 2016. interno raselila 7, 7 milijuna njezinih građana. Međutim, u smislu postotka stanovništva, Južni Sudan bio je drugi najzastupljeniji. Ovdje je 259 od svakih 1.000 osoba nasilno smijenjeno zbog sve nasilnijeg rata. U razdoblju od samo jedne godine, broj raseljenih osoba u ovoj zemlji povećao se za 85% i porast od 64% u drugoj polovici 2016. To povećanje predstavlja najbrže rastuću stopu raseljavanja u svijetu.

Mijanmar je možda doživio najdužu pojavu raseljavanja, s unutarnjim sukobom između etničkih manjina i vladinih i vojnih vlasti od njegove neovisnosti 1948. godine. Ukupno, ova zemlja je doživjela raseljavanje 1, 095 milijuna pojedinaca, od kojih je 90.000 tražilo sigurnost izvan samo u 2016. godini.

U pogledu interno raseljenih osoba zbog prirodnih katastrofa, Nepal je na vrhu popisa s 2, 6 milijuna osoba koje se nisu mogle vratiti kući nakon potresa u travnju 2015. Ostale prirodne katastrofe koje su raseljene osobe uključuju: klizišta, vulkanske erupcije, visoke temperature, oluje, šumske požare i poplave. Ostale zemlje u kojima prirodne katastrofe uzrokuju najveći broj raseljenih osoba uključuju: Indiju, Mijanmar, Kinu, Čile i Filipine.

Kamo idu raseljeni?

S tako velikim brojem pojedinaca koji svakodnevno bježe iz svojih domova i zemalja, teško je pronaći teško mjesto koje može ispuniti njihove svakodnevne potrebe. U mnogim slučajevima, raseljene osobe se obraćaju izbjegličkim kampovima u drugim zemljama, oslanjajući se na humanitarnu pomoć za hranu i sklonište. Neke zemlje diljem svijeta primaju veći broj raseljenih osoba od drugih zemalja. Ta razlika u prijemu može biti samo zbog blizine između zemlje pošiljateljice i zemlje primateljice ili može biti povezana s unutarnjim politikama zemlje domaćina, koja ograničava broj izbjeglica koje zemlja može primiti.

Turska već tri godine zaredom zauzima prvo mjesto po broju domaćih raseljenih osoba. Od 2016. ova je zemlja osigurala azil za 2, 9 milijuna izbjeglica. Ovaj broj slijede Pakistan (1, 4 milijuna), Libanon (1 milijun), Iran (979, 400), Uganda (940, 800) i Etiopija (791, 600). Iako je Libanon na trećem mjestu, broj izbjeglica ovdje čini veći postotak stanovništva, gdje je 1 od svakih 6 osoba raseljeno. Te zemlje predstavljaju neke od najnerazvijenijih zemalja u svijetu. Unatoč njihovim ekonomskim uvjetima i vlastitim unutarnjim borbama, te su zemlje domaćini zauzele otprilike 28% svih izbjeglica diljem svijeta.

Demografija raseljenih osoba

Može biti teško zamisliti točno kako izgleda 65, 6 milijuna pojedinaca. Za referencu, ako su ti pojedinci bili stanovništvo jedne zemlje, ta bi zemlja bila 24. najnaseljenija u svijetu. Drugim riječima, da bi se ta informacija stavila na raspolaganje, otprilike 20 ljudi je svake godine raseljeno.

Nešto više od polovice (51%) svih raseljenih osoba su djeca mlađa od 18 godina. Ovaj postotak je nerazmjeran postotku djece u globalnoj populaciji, što je samo 31%. Polovica ove djece su osnovnoškolci. Od te raseljene djece, evidencija o traženju azila ukazuje da je oko 75.000 odvojeno od svojih roditelja i članova obitelji ili da su bez pratnje odrasle osobe. Ti zahtjevi za azil podneseni su u najmanje 70 zemalja diljem svijeta, a Njemačka je dobila gotovo polovicu zahtjeva za azil (35.900). Većina djece koja traže azil bez pratnje dolaze iz Afganistana i Sirije.

Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice (UNHCR) procjenjuje da je otprilike 10 milijuna ljudi bez državljanstva ili su u opasnosti da budu osobe bez državljanstva od 2016. godine. Iako sve ove vijesti izgledaju razočaravajuće, neki dobri brojevi su također prijavljeni. Najmanje 552.500 izbjeglica moglo se vratiti u svoje matične zemlje u 2016., što je značajno povećanje u odnosu na prethodne godine. Većina tih povrataka izbjeglica bila je u Afganistan. Nažalost, uvjeti u tim matičnim zemljama još se nisu oporavili do dolaska izbjeglica.

Rješenja problema

Suočeni s tom sve većom i nekontroliranom krizom, humanitarni radnici diljem svijeta bore se za pronalaženje održivih rješenja za globalni problem raseljavanja. Neke neprofitne organizacije blisko surađuju s vladama širom svijeta u nastojanju da osiguraju sredstva za izbjegličke kampove i humanitarnu pomoć. Refugees International, na primjer, izvijestio je da je osigurao dodatnu financijsku pomoć od SAD-a za nekoliko zemalja, uključujući: dodatnih 439 milijuna dolara za Siriju, 155 milijuna dolara za Irak i 41 milijun dolara za Nigeriju. Ta su sredstva korištena za nabavu hrane za raseljene osobe.

Osim toga, UNHCR radi na osiguravanju sigurnih stambenih uvjeta i međunarodne zaštite interno raseljenih osoba, izbjeglica i tražitelja azila širom svijeta. Njihov je cilj osigurati da ti ljudi zadovolje sve njihove ljudske potrebe i da su sposobni da svoj život nose s dostojanstvom. Ova organizacija je identificirala 3 glavna cilja kao rješenje problema globalnog raseljavanja: preseljenje, lokalna integracija i dobrovoljna repatrijacija.

Nastojanja u vezi s preseljenjem odnose se na one izbjeglice ili tražitelje azila koji su smješteni u zemlji domaćinu gdje nisu bili u mogućnosti zadovoljiti njihove potrebe, ili gdje je njihova egzistencija ili sigurnost i dalje ugrožena. U takvoj situaciji, radnici UNHCR-a identificiraju treću zemlju domaćina i pomažu u prebacivanju tražitelja azila nakon dobivanja odobrenja od vlade. U ovoj novoj zemlji pojedincu se pruža status stalnog boravka i dobiva punu pravnu zaštitu. U 2016. godini ostvareno je povećanje za 15.000 mjesta preseljenja posebno za sirijske izbjeglice. Ukupno je u 2016. godini u programe preseljenja ušlo 189 300 izbjeglica iz nekoliko zemalja; taj broj predstavlja povećanje od 77% u odnosu na broj iz 2015. godine.

Programi lokalne integracije uključuju pomoć izbjeglicama u dobivanju trajnog smještaja i postaju članom njihove nove zajednice. Lokalna integracija zahtijeva napore kako izbjeglice tako i zemlje primateljice. Kako bi se izmjerio uspjeh ovog programa, UNHCR smatra broj procesa naturalizacije koje su izbjeglice provele u svojoj novoj zemlji.

Dobrovoljna repatrijacija smatra se krajnjim ciljem za koju se treba boriti jer je to najodrživije rješenje. Ovaj program zahtijeva napore od tri strane: izbjeglice, zemlje domaćina i matične zemlje. I zemlja domaćin i matične zemlje moraju surađivati ​​kako bi izbjeglice imale lakši prijelaz iz zemlje koja je odobrila azil u svoju domovinu. Jednom u svojoj domovini, vlada mora raditi kako bi osigurala da se pojedinac može uspješno reintegrirati u svoju izvornu zajednicu. U 2016. broj slučajeva dobrovoljne repatrijacije značajno se povećao, što je rezultiralo više nego dvostrukim brojem slučajeva u 2015. godini.

Stanje globalne krize raseljavanja, međutim, pokazuje da ta rješenja više nisu dovoljna jer sve veći broj pojedinaca ostaje u nesigurnim i neodrživim životnim uvjetima.