Što je Ženevska konvencija?

Ženevske konvencije odnose se na međunarodne sporazume koji se sastoje od četiri ugovora i tri protokola koji definiraju postupanje prema ljudima tijekom rata. Sporazume su dogovorili 12 nacija i kraljevstva 1949. nakon Drugog svjetskog rata. Sastanak iz 1949., poznat kao Ženevska konvencija (jednina), jednostavno je ažurirao dva ugovora koja su dogovorena 1929. i dodala dvije dodatne konvencije.

Postoji važna razlika između Ženevskih konvencija i Haaških konvencija iz 1899/1907. Ženevske konvencije obraćaju se ljudima u ratu, što znači da se sve radi o zaštiti koja se daje onima koji su povrijeđeni ili bolesni, zaštiti civila i neboraca u ratnoj zoni i postupanju prema ratnim zarobljenicima. Haaške konvencije, s druge strane, govore o ratu i uporabi oružja. Sličan sporazum, Ženevski protokol iz 1925. godine, zabranjuje kemijsko ratovanje u međunarodnim oružanim ratovima.

Danas je Ženevsku konvenciju iz 1949. ratificiralo 196 zemalja, bilo u cijelosti ili s rezervom.

Povijest Ženevskih konvencija

Ženevske konvencije inspirirane su užasima koje je vidio i dokumentirao švicarski poduzetnik Henry Dunant. Nakon posjeta ranjenim u bitci kod Solferina 1859. godine, bio je inspiriran da se založi za dvije stvari; reorganizacija pomoći koja bi pružila pomoć za vrijeme rata i sporazum koji bi omogućio humanitarnoj organizaciji da slobodno djeluje tijekom rata kao neutralna stranka.

Njegov prvi prijedlog doveo je do formiranja Crvenog križa u Ženevi, dok je drugi doveo do prve Ženevske konvencije 1864. godine. Ženevska konvencija postala je prvi međunarodni sporazum koji se odnosio na bolesne i ranjene u ratu. Predstavnici 12 nacija i kraljevstava, uključujući Švicarsku konfederaciju, Kraljevinu Belgiju, Kraljevinu Dansku, Drugo Francusko carstvo, Kraljevinu Italiju, Kraljevinu Nizozemsku, Kraljevinu Portugal i Algarves, Kraljevinu Španjolsku, kao i Kraljevinu Prusija, Veliko Vojvodstvo Hessen, Veliko vojvodstvo Baden i Kraljevina Württemberg, koje su sada dio Njemačke, potpisale su ovu prvu konvenciju. Vremenom su se ažuriranja i izmjene provodile u situacijama.

Provedba Ženevskih konvencija

Sve zemlje koje su potpisale i ratificirale ugovore dužne su provoditi ova pravila i tražiti bilo koga optuženog za te zločine. Primjenjuje se načelo univerzalne nadležnosti, što znači da svaka nacija ima moć da sudi ratnom zločincu bez obzira na nacionalnost ili naciju u kojoj su zločini počinjeni.

Sile za zaštitu

Izraz "moć zaštite" jedinstveno je definiran u Ženevskim konvencijama. Zaštitna moć odnosi se na naciju koja nije dio oružane borbe, ali ima dogovor s jednom od zaraćenih država da će štititi interese te države. Osim toga, zaštitna moć služi kao policija koja osigurava da se uvjeti Ženevskih konvencija ne krše. Kao takva, zaštitna snaga mora biti poštena zastupnica koja se brine o potrebama bolesnih, zatvorenika, ranjenih, civila i neboraca.

Teške povrede

Kršenja ugovora, kao iu svakom drugom zakonu, imaju različite kazne. Najozbiljniji prekršaji nazivaju se "teškim kršenjima". Neke od povreda koje se opisuju kao teška kršenja uključuju radnje poput bioloških eksperimenata na ljudima i namjerno nanošenje ozbiljne patnje ili teške ozljede ljudskom biću. Četvrta Ženevska konvencija dodala je stvari poput uzimanja talaca, ilegalne deportacije, zatočenja, nepotrebnog opsežnog razaranja i stjecanja imovine.